My Aikido Window

Budi pokret: za sve one koji privučeni skladom i lepotom pokreta u Aikidou prepoznaju deo sebe, a brinu ih nedoumice u vezi sa fizičkim predispozicijama, starosnim ograničenjima, potrebnom formom, razgibanošću, sportskim iskustvom, ili nedostatkom svega toga, dozolite da vam ponudim par rečenica… …umesto uvoda u čas Aikdoa:

Mimma Turco Aikido majstor 6. Dan i Jelena Drvendžija Aikido majstor 3.Dan

Za mnoge žene samoodbrana je jedan od osnovnih motiva koji ih dovodi u sale gde se vežbaju borilačke veštine. Baš iz tog razloga mnoge od nas se opredeljujemo za Aikido, Džudo, Karate ili neku drugu veštinu koja potiče iz tradicije goloruke borbe. Veštine koje uključuju rukovanje oružijem ili ’alatom’ i parovima kao što je to slučaj sa Kendoom, ili veština rukovanja naginatom, đoom (dugim štapom) obično se  ne smatraju za veštine pogodne za vežbanje samoodbrambenih zahvata.

Stoga, u suštini, ono što tražim od Aikidoa jeste taj perfektni i elegantni izraz dobrodošlice i sigurnosti koji vidim na fotografijama tog starog sedog čoveka. Pribran, otvoren, smiren.

Šta nam je, dakle, činiti ako želimo  da uvedemo promene u svoj Aikido i odvedemo ga na drugačiji nivo? Ne očekujmo podršku okoline. To se neće desiti. Samotno iscrpljujuće vežbanje u nekoj garaži na način koji je to pokazao učitelj koga viđamo dva puta godišnje, takođe neće bitno rešiti stvar. Moramo da menjamo. Sorry.

A onda sam počela da se pitam da li ja to uopšte slušam pesmu, dakle ritam, reči i muziku ili reprodukujem sadržaj iz sećanja?!  A koliko često tek to radimo na tatamiju, zar ne, posebno kada vežbamo sa dobro poznatim partnerima... A tek na seminarima?! Gledamo gostujućeg majstora kako pokazuje nešto novo, ili delimično novo i onda, umesto da čitavim bićem prionemo na to da oprobamo taj novi metod koji bi mogao na neki način da obogati naš Aikido, mi se nekako zapetljamo i začas klisnemo u tehniku za koju znamo da ’radi’, onako kako ’znamo’ da se ona radi, ili onako kako ’mi’ znamo da se ona radi.

Jednom kada prestaneš da se pribojavaš pada, gubljenja vertikalnosti, ostajanja bez oslonca, osećaćeš se sigurnije i onda kada ga imaš. Bolje ćeš i jahati, neopterećen i umiren saznanjem da ćeš se relativno bezbedno dokopati poda ukoliko bude potrebe. Bolje ćeš zamahivati mačem, bolje ćeš trčati, bolje kuvati ili čistiti pod, igrati salsu… živećeš sigurniji u sebe.

Vežbajući s njim, ni jednog časa ne možeš sa sigurnošću da utvrdiš kada će tačno nastati ’momenat kontakta’ kada će te uvesti u svoje sferično kretanje; umesto toga osetiš najednom da je oslonac koji si očekivao grabeći mu članak ruke ili usmeravajući udarac u njegovo telo namah nestao, kao da ti neko odjednom izvuče tepih ispod nogu. Pre nego što ustanoviš šta ti se tačno zbiva, on je neosetno išćezao, a zahvatio te je zamah nevidljivog kombajna i momentalno izbacio van njegove sfere. Pritom, on ostaje savršeno neuznemiren svojom kao ni tvojom akcijom. Stari Latini su imali jedan dobar izraz za ovaj doživljaj:  seduktivno (od ’seducere’, što znači ’izvesti van’ a potiče od: ’se-’ što znači ’van, izvan, napolje’ i ’ducere’ u značenju voditi).  Hmmmm. Čini mi se da je to sasvim adekvatan način da se opiše Aikido Majstora Domenika.

Maestro Zuko Domeniko 6.Dan Aikikai Hombu Dodjo, Beograd 28-29 novembar

Konflikt može da razruši sve ono što nam je vredno, to svi znamo. Može da uništi i naš život. Kako sprečiti i zaobići zlokobne i opasne aspekte konflikta? Kako da sprečimo konflikt da dovede u pitanje ispunjenje naših nastojanja i želja? Konflikt je stecište stresa i igralište zbunjensoti i straha. To je aksijom. Uslovi u kojima se odvija konflikt naizgled su upravo oprečni meditaciji. Uz sabran, lagan, dug izdah, pak i crno srce konflikta pretvara se u tunel kojim je moguće proći. Čak i konflikt je moguće koristiti da se sagledava i podstiče naša prisebnost na delu. U tehnici. U kretanju.

Dok vežbamo, na treningu, dešava se da smo u prilici da vidimo aspekte svog života koji nam inače izmiču u bašti  šarenolike svakodnevice. Tako, na neki način, Aikido može da posluži kao durbin za posmatranje sopstvenog bića, kao neka vrsta džepnog ogledalceta.

Često slušamo i čitamo o tome šta znači biti ’dobar’ učenik, biti ’čistog srca’, biti ’prozračnog uma’, biti ’oslobođen ega’... često i sami razmišljamo o tome. Neretko razgovaramo o tome sa prijateljima, zar ne?! Tešimo se svojim herojskim podvizima beskrajne skromnosti, krajnje skrušenosti i nepokolebljivog samopregora. Prećutkujemo trenutke kada smo se doslovce teturali opijeni ponosom i neprikosnovenošću, osećajući da smo prevazišli do tada poznate granice svog umeća i razumevanja.