Stotinu ćeš puta pasti s konja dok jednom ne naučiš jahati, zlatno je pravilo koje vekovima živi u srcu tradicije konjičkog sporta. Pasti s konja, a ostati nepovređen, deo je jahačkog umeća. A pad s konja je odneo više života nego svi  dvoboji. Pad s konja je krajnje opasan protivnik.

 

Naši stari su znali za ovo. Isto tako su znali kako im valja činiti s konjima. Mnogi od njih su bili vojnici konjičkih odreda ili konjički oficiri. Koliko u prošlom veku, naši dedovi i pradedovi, konjanici, jurišali su u punom galopu na neprijateljske linije. Borili su se u pravim pravcatim bitkama. Smrt ih je sustizala samo jednom u životu.

 

Jednom li pogrešiš, može biti da nikada ne dobiješ narednu priliku.

 

Danas je drugačije. Jahanje je postalo sport, kao i mnoge borilačke veštine. Sve se svelo na blago i površinsko, rekreativno, imitiranje fundamentalnih tradicija. Firmirana oprema, od zori-papuča do štapa i mača. O futroli za alat i da ne govorimo. A, o zlatnim slovima izvezenom imenu na obiju?! Gizdavi beli keiko-gi i besprekorna hakama. Stvorovi iz mašte. Stvar prestiža. Fantazija.

 

Za Budoku, strah od neuspeha ne postoji. Strah neizbežno priziva neuspeh. Za potrebe vežbanja, pak, neuspesi su u početku pravi dar. Oni nas teraju da učimo.

 

Učenje je put ka razotkrivanju nepoznatog koje leži svud oko nas. Nepoznato oko nas upoznajemo suočavajući se s njim direktno i bez zazora. Odmeravamo ga, isprobavamo i odabiramo mogućnosti na raspolaganju.

 

Ukemi je svuda. Bez ukemija, kada jednom padnemo – teško ćemo ustati.

 

Pre nekog vremena, sam imala priliku da razgovaram sa negdašnjom šampionkom konjičkog sporta u preskakanju prepona, Italijankom iz Verone. Uz polustidljivi osmeh, priznala mi je da je u mladosti namerno padala s konja da bi naučila da izađe na kraj sa iznenadnim survavanjem sa sedla. Namerno se suljala niz gelendere u staroj neorenesansnoj zgradi gde je odrasla.

 

Gledala sam je u čudu, kičmom mi je prošla jeza. Do tada sam verovala da jedino džudisti i golmani priznaju važnost učenju padova kako bi sačuvali svoju kožu. A ova osoba je padanje naučila rušeći sebe s konja i stroglavljujući se nad vijugavim stepeništem.

 

Pravi protivinici, oni koji nam dođu glave, koji nas najgore povrede… su strah i sumnja. A zanšin, anđo daza, kokoro, to nisu stvari koje se daju naučiti sedeći u fotelji.

 

Sećam se vremena, pre dosta godina, kada sam kao devojčica stajala u uglu dođoa, dakle ne na konju, nego na svojim lelujavim nogama, gledala u tatami: pod je delovao taaaaako daleko, da se treba doslovce strmoglaviti nadole, do tatamija, beskrajno daleko od glave, od očiju. I upravo tu leži strah od neuspeha, od stropoštavanja na pod, od povreda – u glavi.

 

Glava puna strepnje, puna straha: nesigurnost, bojazan, neprijatnost neizvesnosti. Žmarci. Strah. Već vidiš sebe kao nesrećnu gomilu na podu. Strah.

 

I kako onda protiv toga? Ukemi.

 

Polako probaš. Ugrizeš čudovište za jezik i kreneš da se kotrljaš. Prvi put, drugi…

Prebacuješ se preko glave, preko boka, navrat-nanos, nekako, kakogod, sav uglast, komičan, teturav, kao pokvareni robot, nespretno mlataraš na sve strane, kotrljaš ukoso i naopako… Pa, sledeće većeri ponovo ugrizeš čudovište za jezik i ponovo se kotrljaš: preko glave, navrat-nanos, kao pokvareni robot… I onda, narednog puta, ponovo… ti i čudovište, navrat-nanos…

 

Koliko puta uradiš ukemi na treningu? Po starom pravilu, što više vežbaš, sve bolje ide.

 

Koliko puta te je ukemi spasao u zaista opasnim situacijama? Na plaži ispod klizavog tuša? U šetnji šumom, kada neoprezno staneš na vlažnu mahovinu? Koliko puta si padao sa bicikla? A na poledici? Koliko puta si čuo nekog u dođou da ispriča kako se iznenada našao u vazduhu i instinktivno se skotrljao i ustao, kao da ništa nije bilo?! Svako od nas ima takve priče. Dešava se svima, i naravno, dešavaće se i dalje. Ukemi.

 

Hiljadu ukemija je tek ulaznica kojom otvaraš vrata beskrajnom nizu mogućnosti. Tome uopšte nema kraja.

 

Jednom kada prestaneš da se pribojavaš pada, gubljenja vertikalnosti, ostajanja bez oslonca, osećaćeš se sigurnije i onda kada ga imaš. Bolje ćeš i jahati, neopterećen i umiren saznanjem da ćeš se relativno bezbedno dokopati poda ukoliko bude potrebe. Bolje ćeš zamahivati mačem, bolje ćeš trčati, bolje kuvati ili čistiti pod, igrati salsu… živeti sigurniji u sebe.

 

Život je zlatni rudnik iskustava koja nam stoje na raspolaganju. Ali ne u zvezdama, ne. Sve dok stopalima dodirujemo zemlju, zvezde su nam nedostižne. A da bi prikupili zlatna zrnca, moramo dodirnuti tlo, moramo znati da je u redu prignuti se, prikloniti se tlu čitavim telom, sa potpunim puzdanjem da ćemo moći ponovo da se uspravimo.

 

Ovakvo saznanje nas hrabri da pritegnemo kajase svog života i družimo uzde u svojim rukama.

 

Tajna? Vežbati, disati, rafinirati svoju energiju, uravnoteživati svoje pokrete, saznavati, gledati život u oči, svako malo ujesti kakvo čudovište za jezik i hodati uspravljene kičme. S ponosom i poštovanjem, biti najbolji mogući ti.

 

Tada pad neće biti ništa što će te trajno sprečiti da se pridigneš i nastaviš svoj korak, svoju bitku ili svoj galop. Uostalom, kakvo mi je to čudovište koje više nema jezik da njime prezrivo mrmlja i šuška i palaca?! (Osmeh included!)

 

Jelena Drvendžija

Ukemi ili ujedi čudovište za jezik