Za mnoge žene samoodbrana je jedan od osnovnih motiva koji ih dovodi u sale gde se vežbaju borilačke veštine. Baš iz tog razloga mnoge od nas opredeljujemo se za Aikido, Džudo, Karate ili neku drugu veštinu koja potiče iz tradicije goloruke borbe. Veštine koje uključuju rukovanje oružijem ili ’alatom’ kao što je to slučaj sa Kendoom, ili veština rukovanja naginatom, đoom (dugim štapom) obično se  ne smatraju za veštine pogodne za vežbanje samoodbrambenih zahvata. Naprosto, kakva je svrha vežbanja rukovanja dvometarskim kopljem ili bambusovim mačem kada ionako ničeg sličnog neće biti pod rukom u slučaju potrebe za samoodbranom u nekom mračnom sokaku?!

I naravno, ozbiljni instruktori u bilo kojoj sali borilačkih veština nikada neće obećavati ženi — početnici da će je čas-posla obučiti da se uspešno odbrani od kakvog agresivnog nasrtljivca. Iskustvo Džudo takmičara i godine u Aikidou učinili su da verujem kako je vrednost vežbanja borilačke veštine u tome što se vremenom izgradi određeni elegantno-samosvesni stav tela i duha koji bez razmene reči obeshrabruje napad. Takvo viđenje potkrepljuju i studije koje argumentovano i statistički potvrđuju kako je ogromna većina žrtava nasilja u stvari ciljno birana na osnovu vidljivih slabosti. Pa opet, uvežbavanje tehnike koja sa sobom nosi građenje ’aure’ i ’stava’ traži godine posvećenog vežbanja.

Pomislićete, neko ko je odrastao u Džudo sali. pa zatim narednu deceniju posvetio Aikidou – trebalo bi da se oseća samopouzdana u svoje pokrete, svoje taktičke sposobnosti i svoje iskustvo sa borilišta. Ali, iskreno i jednostavno rečeno ...– nije tako. Suočena sa obavezom da podelim svoje iskustvo sa drugima, poglavito ženama koje se najčešće pitaju: ’kako to izgleda vežbati od svoje 11. godine, ...i, dakle, ti onda možeš bilo koga da zavežeš u čvor, zar ne...i ko bi tebi smeo da stane na senku, i ...’, dakle, suočena sa obavezom da im iskreno, dosledno i bez preterivanja predočim u čemu to leže vrednost vežbanja borilačkih veština, osetila sam... potpunu bespomoćnost i beznađe...

Osetila sam sumnju... Ne onu laganu, blago uznemirujuću sumnjičavost koja se ovlaš oslanja na skepsu i pozu lažne skromnosti... Ne. Osetila sam istinski neimenovani užas nekoga sateranog uza hladni, vlažnjikavi zid mračnog suterena napuštene zgrade... Osetila sam šta znači zanemeti od straha i slabosti i nedovoljnosti.

Hajde, Jelena, pritisnuta uza taj hladni zid mračne ulice, kaži: da li bi tvoje iskustvo Džudo takmičara i zen-superheroja  bilo dovoljne da se suočiš, odupreš,  razrešiš situaciju ili barem ’relativno’ uspešno spasiš svoju kožu?!?

Dugo godina se ništa nije menjalo. Naprosto, izbegavala sam da razmišljam o tome.

A onda sam upoznala nekog istinski vičnog rukovanju štapom i mačem i provela narednih  7 godina vežbanja Aikidoa u prevođenju pokreta sa oružijem u pokret bez oružija. Danas verujem da mi je odgovor nešto bliži: nisam ja ta koja je promašila borilačku veštinu i čije su manjkavosti, kao miroljubivog bića, neuklopive sa stvarnom surovošću i nepredvidivošću borbe, uličnom tučom, napadom i odbranom, bezizlaznim suočavanjem sa napadačem ili napadačima u neprijateljskom okruženju... Ne, naprosto - sve iskustvo koje sam stekla do tada bilo je jednostavno nedovoljno i neprimereno. Vežbanje rukovanja mačem i štapom donelo mi je onaj kritični opseg samopouzdanja: budem li napadnuta, moje biće će odgovoriti s priličnom dozom rešenosti i odrešitosti.

U čemu je, dakle, stvar sa rukovanjem mačem i štapom?! Prva lekcija koju čujemo u sali za borilačke veštine jeste da je cilj da kao slabiji i manji izađemo na kraj sa daleko krupnijim i snažnijm od sebe... Za žene to i nije problem, budući da vrlo brzo nauče da uspeh izvođenja tehnike zavisi od opuštenosti u toku izvođenja vrlo preciznih pokreta tehnike.  I tako, težimo da ’uhvatimo’ tehniku koja nam omogućava uspešan pokret nad nekim ko je veći i jači od nas. Unekoliko, žene imaju određenu prednost, budući da muškaci prvo moraju da obuzdaju prirodni refleks upotrebe snage u toku izvođenja pokreta, pa tek onda da počnu da ’traže’ osećaj za kontakt, pokret iz centra, pravovremenost, opuštenost i tok tehnike. No, pitanje je kako stoje stvari kada se žena nađe pred izazovom izvođenja tehnike nad jednako vičnim, a daleko snažnijim i krupnijim muškarcem?! Takvi obično umeju da osujete sasvim korektno izvedenu tehniku. Nezgodno.

Ova razlika u ’snazi’, naročito kada ’znamo’ da smo tehnički potkovanije od momaka, može prilično da nas obespokoji. U svakom slučaju, jasno je da suočene sa nekim mnogo jačim i većim od sebe, moramo da budemo stvarno vične u onome što radimo. U takvoj situaciji je teško naći dovoljno oslonca za samopouzdanje.

Razgledajući na moje pređašnje iskustvo, uočila sam neke zbilja prelepe obrasce i tehnike koje sa lakoćom primenjujem na ravnopravnim partnerima. Ili snažnijim i većim, a manje iskusnim vežbačima. Ali nedostajalo mi je, pa... određena unutrašnja povezanost elemenata i principa koji u svakom trenutku mogu da se razmešaju i nanovo preslože kako bi odgovorili na iznenadne i promenljive situacije. A to je upravo ono čime nas uče štap i mač.

Pre svega, moramo imati u vidu da alat donosi idealnu situaciju ravnopravnosti u snazi i veličini. Pravilno upotrebljen, dugi krak poluge štapa povećava našu snagu nekoliko puta. I to ne samo snagu ruku, već snagu čitavog tela u pokretu. Uzevši štap u ruke, razlike u visini, težini, dužini nogu, ruku... prestaju da budu toliko značajne. Žena sa štapom ili mačem, jednako je snažna kao i muškarac. Nije tako puno snage potrebno da bi se zadao vraški bolan udarac ili ubod štapom, zar ne?! Ipak, ono što je apsolutno nužno jeste poznavanje obrazaca i principa.

Na šta ciljam: iako je u mnogim salama u kojima sam vežbala isticana važnost opuštenosti, sklanjanja sa linije napada, poštovanja kritične distance, inicijative, provokacije, presretanja protivnikove putanje kretanja, izvlačenja iz ravnotežnog položaja, uklapanja u protivnikov pokret, nepomućenosti namere..., dakle, ipak, ono što smo sve vreme uvežbavali bili su obrasci poketa. Sa mačem ili štapom u rukama, otkrivamo da je mnogo lakše osetiti i naučiti principe. Ne trikove, i ne varke, i ne cake. Jasna putanja brzog zaseka oštrice idealno simplifikuje princip kretanja. Nešto kao obojena, uveličana i uprošćena trodimenzionalna demonstracija napada. 

Zamislimo za trenutak: suočeni sa protivnikom koji zamahuje đoom, sasvim nam je lako da sagledamo ko od nas kontroliše centralnu liniju. Pozicija vrha đooa u odnosu na moje telo postaje belodano jasna; ako vrh đoa gleda barem centimetar van moje centralne ose, postoji prilika za mene da se provučem svojim štapom i ostvarim svoj napad. Ovo je naravno, istoventno i u situaciji kada se suočavamo sa nenaoružanim protivnikom, ali u tada postizanje toliko nepogrešive percepcije i jasnoće situacije traži ogromno iskustvo i vičnost u ’čitanju’ situacije.

Postizanje kontrole kritične distance takođe je daleko jednostavnije kada se u rukama drži štap ili mač. Suočavanje se odvija na većoj udaljenosti, kritična borbena distanca je takođe izdužena i jasno označena vrhom oružija. Tehnike koje se izvode bez alata zahtevaju dramatično kraću distancu, ne dužu od ispružene ruke, koja pri tom varira iz jednog momenta u drugi; godine i godine vežbe potrebne su da bi se iole pravilno procenjivala brzina kretanja i pravovremenost akcije kada je tako kratka distanca u pitanju. Sa druge strane, iako razlike u veličini, brzini i snazi vežbača ostaju neosporne činjenice, njih uveliko ublažava konstantnost dužine štapa ili mača, kao i jednostavna činjnica da je za pokrivanje dužeg rastojanja potrebno duže vreme. Za učenje i uvežbavanje kako se postiže pravovremenost akcije, to  dodatno vreme i dodatni prostor su, naprosto, neprocenjiv dar.

Isto važi i za postizanje osećaja različitih kritičnih distanci između različitih oružija, njihovih dužina i specifičnosti: vežbe u kojima jedan drži mač i drugi štap daju interesantne uvide u brzinu boda u odnosu na liniju seka. I opet, distanca, brzina, pravovremenost, ravnoteža, sve to dobija potpuno novu, ’podebljanu' dimenziju koju se valja prilagodljivo prihvatiti, te upotrebiti najbolje strane alata koji nam je na raspolaganju. I ne samo to, na svoj način, neprocenjivo vredne su i lekcije kada vežbamo sa nekim ko u rukama ima štap ili mač, a mi ne. Ili obrnuto, kada neko pokušava da nam oduzme mač ili štap.

Kada uvid  i razumevanje veze između različitih alata i kritične distance postane intuitivno, dakle stvar trenutnog osećaja, postaje već daleko lakše prilagoditi se različitostima situacija napada i mogućim reakcijama. Iskustvo govori da konstantno variranje distance u golorukim tehnikama obeznađuje početnika u pokušaju da stekne osećaj za kritičnu distancu od drugoga. Ovo, pak, za posledicu najčešće ima neodgovarajuću standardizaciju tehnika koje se ’za potrebe učenja’ deformišu i, nadalje, postaju okamenjene u svojoj ’prilagođenosti’ početnicima kao ’jedini, pravi način’ – nešto što u spontanoj i situacijom uslovljenom suočavanju - naprosto ne postoji. Da ne govorimo o tome kako je petrifikacija smisla tehnike sasvim suprotna svakom principu učenja i razvoja i prilagodljivosti reakcija vežbača.

Fascinira još jedna stvar u vezi sa vežbanjem mača i štapa u Aikidou: uvežbavanje veštine posmatranja – vizuelnog praćenja i poimanja smisla pokreta. Ne postoji ništa delotvornije, verujem, od osećaja kada se mač iz punog zamaha zaustavlja tik od mog čela ili kada vrh dugog štapa u snažnom bodu nađe svoje mesto među mojim nezaštićenim rebrima. Vrlo brzo naučite da pomno pratite svaku nijansu svaki najmanji pokret protivnika. Takođe, pažnja da se neko od okolnih vežbača ne povredi u toku izvođenja tehnike na svoj način izoštrava percepciju i perifernu viziju prostora oko nas. Osetljiviji među nama vremenom razviju antene sposobne da konstantno prate 360 stepeni okruženja, sve uz punu pažnju koju zahteva suočavanje sa vežbačem koji u rukama ima isto ili različito oružije. Naravno, vežbanje pažnje, percepcije i budnosti svojstveno je i vežbanju tehnika bez upotrebe alata, ali mi se čini da su dramatična delotvornost osećanja oružija na svojim dlanovima i percepcija oružija u tuđim rukama neprevaziđeno sredstvo poduke u pažnji i budnosti.

Ni jednog trenutka ne pomišljam da sugerišem kako se svi principi napada i odbrane daju lakše naučiti vežbanjem sa štapom i mačem. Izvođenje iz ravnoteže (kuzuši) daleko se direktnije i dublje oseća u tehnikama Džudoa i Aikidoa bez alata, i naravno, potpuno je neophodno raspolagati barem rudimentarnim poznavanjem principa parterne borbe i zadavanja udaraca. Ono što pokušavam da naglasim jeste da je vreme provedeno u vežbanju alata u Aikidou nadasve svrsishodan način da se otpočne sa dubljim upoznavanjem principa sukoba, a da u svakom slučaju skraćuje vreme koje je ženama (naravno, i muškarcima) potrebno da dostignu nivo na kome će sa smirenim pouzdanjem moći da se oslone na svoje reakcije odbrane.

I dakle, kada me danas pitaju šta bih ja radila kada... bih se našla zatečena i presretnuta sama u kakvom tamnom sokaku...  Ja pomislim: ’’Pa kako sama?! Sa mnom su moj Boken i moj Đo! Hej, bato, nas je troje, a ti si sam! (Osmeh included)!!!’’

 

Jelena Drvendžija

Štap, mač... i žene